Humanitarna udruga Dar dobrote slavi sedmi rođendan

Prije točno sedam godina bila je subota, sunčan dan. Tog su se poslijepodneva sastali Dubravka Sertić, Nikolina Pavlović i Robert Kresić i to s jednim ciljem – osnovati udrugu. Već za dva mjeseca održan je prvi sastanak s volonterima, a ostalo je povijest. Socijalna samoposluga, vjerojatno građanima neprepoznatljiviji projekt Udruge, tek je jedna od aktivnosti koja se provodi u okviru Udruge. Kako je sve počelo, kako je Udruga rasla i koja je danas njena uloga u našoj lokalnoj zajednici, upitali smo osnivače.

Vratimo se sedam godina unatrag. Kako je sve počelo? Je li se tada osjetila potreba za jednom takvom udrugom u našoj sredini?

ROBERT: Sve je zapravo počelo idejom o pučkoj kuhinji, koja mi je došla tako da sam kao član Frame – Franjevačke mladeži, viđao potrebe ljudi koji dolaze kod kuharice u samostan po sendvič. Tada sam shvatio da ima i onih koji zaista traže samo obrok, ništa više od toga. Kako je pothvat osnivanja pučke kuhinje zahtijevao uvjete koje tada jednostavno nije bilo moguće osigurati, počeo sam promišljati o nečem drugom. Baš u to vrijeme, otvorila se Socijalna samoposluga u Vinkovcima i bili su jako zastupljeni u medijima. Slušajući o njihovim iskustvima, shvatio sam da bi to mogao biti odgovor na problem koji sam uvidio da postoji u našem Gradu. Kontaktirao sam Ninu, a potom i Dubravku, koje su obje bile za to da se krene u jednu takvu priču. Bilo je podosta poteškoća dok sve to nije postavljeno na noge, ali bili smo uporni i uspjeli u manje od tri mjeseca sve pokrenuti. Sjećam se jako dobro kako je među pojedincima tada bilo komentara da nema potrebe za osnivanjem Socijalne samoposluge kada već imamo organizacije koje pružaju takav oblik pomoći korisnicima, no ono što je meni tada predstavljalo problem i što je trebalo osigurati je kontinuirana pomoć na mjesečnoj bazi. Baš je to bio jedan od prvih razgovora koje smo Nina, Dubravka i ja vodili, da ako već ulazimo u cijelu tu priču, da ona mora imati stalnost, ne da jedan mjesec imamo hrane za korisnike, a drugi ne. To smo dogovorili, a to smo i ostvarili.

DUBRAVKA: Kada me Robert nazvao i pitao me jesam li zainteresirana za ulazak u ovakav pothvat, mislim da se iznenadio kad sam odmah rekla da želim biti dio toga što planira. Stvar je u tome što sam i sama razmišljala o tome koliko je jedna ovakva udruga i socijalna samoposluga kao projekt potreban. Sama sam razmišljala o pokretanju udruge, pa kad me Robert nazvao, shvatila sam to kao dobar znak da to zaista je nešto u što se trebam uključiti. Svo troje nas osnivača smo u jednom trenutku bili predsjednici Franjevačke mladeži u Našicama. S obzirom na to da je prva socijalna samoposluga potekla iz franjevačke obitelji u Rijeci, mi smo s idejom projekta bili upoznati od samog njezinog početka u Hrvatskoj. Samim time smo lakše mogli uočiti prostor i potrebu za tako nešto i u našoj zajednici. Mi smo od samog početka govorili da bi bili najsretniji kad bi se Socka jednog dana zatvorila jer za njom više nema potrebe. Puno smo toga u udruzi promijenili od početka, ali ta misao je i dalje prisutna.

NIKOLINA: Potreba je svakako postojala, ali mislim da nitko od nas toga dana nije bio svjestan kamo će nas ovo putovanje odvesti i koliko će ljudi na ovaj ili onaj način dotaknuti. Prvi koraci su vezani najviše uz kontakt s drugim socijalnim samoposlugama, predstavljanje gradonačelniku, pronalaženje prostora, promišljanje o praktičnim rješenjima kako uopće organizirati udrugu, postaviti pravila za prijem korisnika u socijalnu samoposlugu, organizaciju akcija…

Kako je okolina prihvatila tu ideju? Je li broj odazvanih volontera bio iznenađenje?

NIKOLINA: Mislim da su svi volonteri koji su onda krenuli volontirati u potpunosti dijelili naš entuzijazam i da se okupio jako lijep broj njih. Posebno jer je to za Našice bilo nešto potpuno novo. A svakako je lijepo za reći da se osjećalo kako je to zajednički projekt kojem je svatko želio doprinijeti i radom i idejama.

DUBRAVKA: Ne sjećam se jesmo li na samom početku strepili od toga da se volonteri neće odazvati. Već na prvi sastanak potencijalnih volontera, prije otvaranja socijalne samoposluge, se odazvao dobar broj ljudi. Neki od njih su još uvijek s nama i možemo reći da su zapravo zajedno s nama osnovali udrugu. Nekad zaboravim da smo na početku bili samo nas troje. Na početku smo morali raditi na promidžbi udruge. Tko smo, što radimo i kako radimo…Građani su imali puno pitanja. Reakcija je bilo svakakvih, ali one pozitivne su bile nadmoćno brojnije. Mislim da je već do kraja te prve godine udruga postala prepoznatljiva u Gradu.

ROBERT: Mislim da je okolina prihvatila jako dobro tu ideju. Jedna od prvih osoba koja je pružila suradnju u prvim danima, dok je sve to bila samo ideja, bio je tadašnji gradonačelnik. Krešimir Žagar, koji je zbog toga postao na petoj godišnjici osnutka udruge i počasnim članom. Sjećam se i otvaranja naše Facebook stranice, tj. prve javne informacije da će se otvoriti Socijalna samoposluga u Našicama pa mnoštva pozitivnih komentara koji su uslijedili. Jedna od najvećih prepreka s kojima smo se suočili bilo je osiguravanje prostora, a činjenica da smo na kraju prostor dobili na besplatno korištenje od jedne našičke obitelji, govori o tome koliko je ideja bila prihvaćena. I broj odazvanih volontera bio je pokazatelj toga da je dobro sve što radimo, na prvom sastanku s volonterima vjeronaučna dvorana u našičkom samostanu bila je dupkom puna. Mnogi od njih ostali su volonteri do dana današnjeg, neke je život odveo drugim putevima, ali svi nam se uvijek rado javljaju, pomažu udrugu s donacijama i pomno prate naš rad.

Prošlo je sedam godina. Bilo je tu mnogo aktivnosti – od prikupljanja namirnica u trgovačkim centrima, preko manifestacija i radionica, do samostalnog EU projekta. Kako je Udruga kroz sve te godine rasla?

DUBRAVKA: Metoda rasta je bila veoma prirodna. Krenuli smo od onoga kako su radile udruge prije nas (koje su nam pomogle pri osnivanju) i onda prilagođavali potrebama svojih korisnika i našim okolnostima. Ima puno stvari koje smo probali pa vidjeli da ne funkcioniraju baš dobro. Neke stvari smo naučili na teži način, ali mislim da smo ovih sedam godina proživjeli relativno mirno. Već to što neprekinuto radimo ovoliko dugo govori nešto o tome. I svijet oko nas se promijenio, a mi se mijenjamo s njim. Nismo tvrdoglavi i vodstvo udruge je u redovitoj komunikaciji pa se dobro prilagođavamo. 

NIKOLINA: Za neke bi stvari mogli reći – mogli smo bolje i još uvijek možemo rasti, dok bi za veći dio toga doista trebali biti ponosni – čak i kao uzor drugim socijalnim samoposlugama. Ne bih baš koristila izraz da je Udruga rasla nego da se razvijala. Najviše smo se razvijali upravo u području po kojem smo najprepoznatljiviji – socijalnoj samoposluzi – no valja nam „zagristi“ u nove projekte financirane iz EU fondova te time otvoriti neke nove perspektive djelovanja osmišljene u samim korjenima i počecima.

ROBERT: Rasla je, a to je najbitnije. Nismo tapkali na mjestu, nastojali smo se razvijati, a imamo viziju i za budućnost. Prve godine uhodavali smo se oko svega, ali isto tako morali smo i osmisliti načine na koje ćemo osigurati dugoročnost projekta. Tako smo osmišljavali različite aktivnosti kroz koje smo prikupljali sredstva za potrebe udruge. Svakako se od takvih aktivnosti ističe najviše humanitarna manifestacija „Mali grad velikog srca“ koja je startala već prve godine postojanja udruge. Bilo je tu onda i božićnih koncerata, a s našičkim ugostiteljima smo organizirali i prvi našički advent na otvorenom jedne godine. Održan je i prvi koncert duhovne glazbe koji je godinu dana poslije ponovljen. Dva partnerstva na EU projektima, a trenutno smo nositelji jednog u sklopu kojeg zapošljavamo 12 osoba. Redoviti rad Socijalne samoposluge podignut je na jednu zavidnu razinu, isto tako od skromnih mogućnosti na početku došli smo do toga da smo maksimalno iskoristili prostor u kojem smo smješteni. Ali ono najvažnije, osiguran je kontinuitet u radu, bez ikakvih pauza, prekida u isporuci namirnica korisnicima i to je vjerojatno jedna od stvari kojom se najviše ponosimo. Danas nas je nešto usporila koronakriza te imamo određenih poteškoća u tom smislu, ali i dalje redovito pružamo pomoć našim korisnicima.

Svaka godina u bilo kojoj udruzi je uspjeh jer danas postoji niz udruga i inicijativa, nije uvijek lako opstati i rasti. No, što biste vi istaknuli kao najveći uspjeh Udruge?

NIKOLINA: Svakako socijalnu samoposlugu i broj volontera koji je kroz nju prošao te obitelji naših korisnika s kojima često ne rješavamo samo ono zbog čega dođu u socku.

ROBERT: Doista mi je teško istaknuti jedan uspjeh posebno, jer česti su bili trenuci kada sam bio ponosan na ono što smo svi skupa u udruzi postigli. Zajedništvo, prije svega, što interna među članovima, što vanjska s drugim udrugama i dionicima u sustavu. Važan je i taj kontinuitet u radu koji smo uspjeli ostvariti, ali iznad svega pomoć koja je pružena korisnicima. Svaki osmijeh i suza radosnica najveći su uspjeh, ali posebno kada to bude izazvano jer se netko od korisnika zaposlio pa dolazi javiti da više neće biti korisnik. Naravno da je tu osim tih emocionalnih uspjeha bilo i onih opipljivih. Ponosni smo na to što smo uz humanitarnu pomoć, počeli i konkretno djelovati kroz EU projekte pa danas imamo i 12 zaposlenih osoba od kojih se ističu 10 dugotrajno nezaposlenih žena. Prema tome, radimo i na smanjenju nezaposlenosti u Grad Našicama. Svojevremeno smo imali i mjeru javnih radova pa smo tijekom šest mjeseci imali zaposlene dvije djelatnice u sklopu aktivnosti Socijalne samoposluge. Pribavili smo i vozilo 2017. godine pa od tada vršimo i dostavu hrane onim korisnicima koji zbog svog zdravstvenog stanja ili drugih okolnosti ne mogu nama doći. Registrirali smo se kao subjekt u poslovanju s hranom i posrednik u doniranju hrane, a i registrirani smo kao stalni prikupljači i pružatelji humanitarne pomoći. Bili smo na prijemu kod tadašnje predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, a udruga je i dobitnik Zahvalnice Grada Našica. Zbilja je uspjeha mnogo, sada ih se ne mogu svih ni sjetiti, ali bitno je da je udruga priuštila mnogo sreće svojim članovima.

DUBRAVKA: EU projekt je naravno veliki uspjeh. Manifestacija ”Mali grad velikog srca” je isto tako naš veliki ponos. No, našim najvećim uspjehom smatram neprekinuti rad i kontinuirani rast i razvoj. To je temelj na kojem ćemo nastaviti graditi i bez kojeg ništa drugo ne bi bilo moguće.

Kada biste opisali Udrugu u tri riječi, koje bi to bile?

ROBERT: Upornost, dobrota, radost.

NIKOLINA: Nekako mi je na prvom mjestu –  ustrajnost.

DUBRAVKA: Ajoj…ovakvi zadaci mi nikad nisu išli. Može četiri? DAR GRADU I NAMA. Htjeli smo udrugom pomoći sugrađanima u potrebi, ali smo brzo shvatili da udruga i nama samima donosi jako puno toga dobroga.

Udrugu čine volonteri, ljudi koje nesebično daju svoje vrijeme. Koliko je članova i volontera prošlo u ovih sedam godina kroz Udrugu?

ROBERT: Prvo bih morao sjesti i dobro proučiti dokumente udruge da bih vidio točan broj volontera koji su prošli u ovih sedam godina kroz udrugu. Članova je bilo oko 60-ak, nešto malo manje, trenutno je 30 aktivnih članova udruge. Što se pak tiče volontera, bilo ih je preko stotinu u ovih sedam godina. Samo prošle godine 62 volontera je bilo uključeno u rad udruge. To je pozamašan broj, a tijekom ovih sedam godina oko 20-ak volontera kontinuirano bez prestanka volontira. Svakoga novog prihvaćamo s veseljem i radujemo se novim licima, a oni čak i kad ih život odnese nekim drugim putem uvijek nam se rado vraćaju, pitaju za udrugu i pitaju za rad iste. Zapravo, više nas gledam kao jednu veliku obitelj, jer mi se čujemo i izvan naših redovitih aktivnosti, družimo se i stvaramo divna prijateljstva. Evo, zanimljiva informacija, pratimo i koliko radimo na demografskoj obnovi, tako u sedam godina postojanja udruge, naše volonterke postale su majke 16 puta što je više od dvije bebe godišnje, što znači da se ne moramo bojati za mlade volonterske snage u budućnosti.

Prošla godina bila je izazovna za sve, pa tako i za rad Udruge. Bez obzira na to, broj odazvanih ljudi na akciju Adventski kalenDAR DOBROTE bio je veći nego ikada. Isto tako, uspjeli ste obići korisnike u vrijeme kada su vrata Socke bila zatvorena.

ROBERT: Da, kriza izazvana koronom utjecala je na sve aspekte naših života, a tako i na rad organizacija civilnog društva. I kod nas u udruzi značajno nam je otežan rad u prethodnih godinu dana te dobar dio godine nismo uopće radili u direktnom kontaktu s korisnicima, već smo im robu razvozili na njihove kućne adrese. Iako je to iziskivalo više truda, bilo smo ipak jako uspješni u tome te ispunili očekivanja naših korisnika osiguravajući im sad još i više prijeko potrebnu pomoć u hrani. Svakako to ne bi bilo moguće da nije bilo podrške sugrađana koji su nam redovno pomagali unatoč teškoj situaciji. Tako se naša košara u Konzumu redovito punila, donacije su uplaćivane na račun udruge, a nije izostala ni podrška Grada Našica. Pred kraj godine, organizirali smo Adventski kalenDAR DOBROTE kao i godinu prije, ali ove godine odaziv je bio fantastičan. Prijavilo se više od 260 sudionika koji su osigurali pakete pomoći za naše korisnike, a javljali su se ljudi i iz drugih krajeva Hrvatske. Kako god bilo, i u krizi je pokazano i opravdano da su Našice doista mali grad velikog srca.

Koji su planovi Udruge za dalje?

ROBERT: Ne postoji nikakav konačan plan, postoji plan za unaprjeđivanjem, širenjem i nadogradnjom usluga koje pružamo, ali i stvaranjem novih. Da bismo to uspjeli, nužno nam je osigurati vlastiti prostor i to nam je san koji želimo ostvariti. Dakle, osigurati vlastiti prostor ili kupnjom postojećeg pa adaptacijom ili kupnjom zemljišta pa izgradnjom. Potpuno smo svjesni da je to velik zalogaj i da treba uložiti puno vremena, truda i znoja u jedan takav pothvat, ali mislim da smo dosad pokazali svojim zalaganjem da možemo postići sve što zamislimo. Kada bismo osigurali prostor, definitivno bismo proširili usluge koje nudimo, osigurali bi i veći prostor za Socijalnu samoposlugu, skladište i hladnu komoru, a ne bi bilo zgoreg da imamo i nekakav garažni prostor. Voljeli bismo osigurati i uredski prostor za administrativne poslove udruge, a onda i dodatne prostorne kapacitete u kojima bismo pokretali nove usluge, tj. pokušali objediniti na jednom mjestu nekoliko različitih vrsta usluga koje bismo pružali osobama s različitim teškoćama i potrebama. Glava je puna ideja, ono što nam treba su određeni preduvjeti, ali čvrsto vjerujemo i nadamo se da su to idući pothvati koji će biti ostvareni.